Povijest VK Jadran
1920. - 1930.
1920. Osnivanje kluba
Vaterpolski klub Jadran Split osnovan je 23. rujna 1920. godine pod imenom Pomorski športski klub Baluni. Od svojih početaka klub je bio sinonim za vrhunski vaterpolo, odgajajući generacije igrača i ostvarujući zapažene uspjehe na domaćoj sceni. Već godinu dana nakon osnutka, otvoren je prvi klupski dom i plivalište u uvali Baluni, izgrađeni dobrovoljnim prilozima članova.
1922. Prva međunarodna vaterpolo utakmica
Kao prvi međunarodni susret spominje se utakmica u splitskoj luci, između kluba Baluni i posade britanskog ratnog broda “Brionny”, 1922. godine. Splićani su bili puno bolji i pobijedili 9:0.
1923. Prvak Prvenstva Kraljevine SHS
Vaterpolski klub Jadran, koji je tada nastupao pod imenom „Baluni Split“, osvojio je 1923. godine naslov prvaka Kraljevine SHS nakon što je u finalu svladao SSU Sombor iz Srbije. Bio je to prvi državni naslov kluba osnovanog 1920. godine, a nakon ovog uspjeha Baluni su promijenili ime u Jadran, pod kojim djeluju i danas.
1925. Veliki požar i obnova
Oko ponoći s 18. na 19. travnja 1925. godine izbio je veliki požar na baraci, odnosno klupskom domu Baluna. Vatrogasci su brzo stigli u uvalu Baluni, no unatoč intervenciji objekt, osiguran na 200.000 dinara, potpuno je izgorio. Takvi slučajevi nisu bili rijetkost u to vrijeme, a jedan od poznatijih primjera iz istog razdoblja je i požar Hajdukove barake.
Unatoč gubitku, Jadran je vrlo brzo krenuo u obnovu jer je već tog ljeta bio određen za organizaciju državnog prvenstva, pa do kolovoza nije bilo mnogo vremena. Već krajem srpnja 1925. članovi kluba vlastitim su snagama podigli novu kuću, moderno zdanje za tadašnje prilike s više prostorija. Ukupni troškovi iznosili su oko 250.000 dinara, a dom je izgrađen bez ičije vanjske pomoći.
1928. Snaga splitskog Jadrana
Čak deset od ukupno 22 reprezentativca Kraljevine SHS/Jugoslavije bili su članovi Jadrana, što dovoljno govori o snazi kluba u tom razdoblju.
1930. - 1940.
1936. Olimpijske igre u Berlinu
Na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine posebno se istaknuo Miro Mihovilović iz Jadrana Split, koji je svojim obranama stekao status jednog od najboljih vratara turnira. Bio je to prvi nastup vaterpolista iz ovog prostora na Olimpijskim igrama, a vaterpolo reprezentacija Kraljevine Jugoslavije imala je snažan hrvatski pečat — od 11 pozvanih igrača čak je osam bilo iz Hrvatske. Među njima se isticao i Ivo Giovanelli iz Splita, koji je sa samo 17 godina bio najmlađi sudionik Igara. Nastup u Berlinu 1936. godine označio je važan iskorak jugoslavenskog i hrvatskog vaterpola na međunarodnoj sceni.
1939. Prvak Prvenstva Kraljevine SHS
Tijekom 1930-ih godina Vaterpolski klub Jadran Split učvrstio je svoj status jednog od vodećih sportskih kolektiva u Kraljevini Jugoslaviji. Klub je redovito nastupao na državnim prvenstvima u plivanju i vaterpolu, a njegovi su igrači bili važan dio reprezentativnih selekcija. Vrhunac razdoblja dogodio se 1939. godine kada je Jadran osvojio naslov prvaka Jugoslavije u vaterpolu, potvrdivši kontinuitet uspjeha i kvalitetu splitske škole vodenih sportova. Pred sam kraj desetljeća sportska aktivnost postupno je slabjela zbog sve napetije političke situacije u Europi, koja je najavila prekid redovitih natjecanja uoči Drugog svjetskog rata.
1940 - 1950
1946. Prvak Jugoslavije
Od travnja 1941. do listopada 1944. g. nije bilo organiziranih aktivnosti jadranaša. Od 1945. g. počinju se održavati natjecanja u plivanju i vaterpolu. Na državnom prvenstvu 1946. g. održanom u Splitu sudjelovalo je u vaterpolu 10 momčadi. Momčad Jadrana pomela je sve svoje protivnike i postala državni prvak. Taj vrijedni naslov ostvarili su: Miro Mihovilović, Veljko Bakašun, Ivo Giovanelli, Ante Bačić, Stanko Majić, Marko Brajnović, Željko Radić i Lovro Štakula. Slijedeće 3 godine jadranaši nastupaju pod imenom Hajduk, jer su se klubovi morali udružiti u sportska društva.
1947. Prvak Jugoslavije
Vaterpolski klub Jadran Split nastavio je uspješan niz i 1947. godine, kada je ponovno osvojio naslov prvaka Jugoslavije. U finalu je još jednom svladao dubrovački Jug, potvrdivši svoju dominaciju u prvim poslijeratnim sezonama. Dva uzastopna naslova, 1946. i 1947. godine, označila su snažan povratak Jadrana na vrh jugoslavenskog vaterpola i učvrstila njegov status jednog od vodećih klubova u zemlji.
1948. Prvak Jugoslavije
Jadran Split osvojio je i 1948. godine naslov prvaka Jugoslavije, nastavljajući niz uspjeha iz prethodnih sezona. U finalu je ponovno svladao dubrovački Jug, potvrdivši svoju nadmoć u poslijeratnom razdoblju. Bio je to treći uzastopni naslov prvaka (1946.–1948.) u kojem je Jadran učvrstio status jedne od najjačih momčadi jugoslavenskog vaterpola tog vremena.
1950 - 1960
1952. Izgrađen zimski bazen
Najveće zasluge za obnovu i organizacijski ustroj Jadrana u poratnom razdoblju pripadaju Zdravku Birimiši, kao prvom predsjedniku kluba nakon Drugog svjetskog rata, te njegovom nasljedniku Alfredu „Frediju“ Brajnoviću. U tom razdoblju, 1952. godine, izgrađen je i zimski bazen dimenzija 16 x 8 metara. Iako nije bio reprezentativnih dimenzija, imao je važnu ulogu u razvoju i afirmaciji splitskog plivanja i vaterpola jer je omogućio kvalitetnije i kontinuirane treninge tijekom cijele godine. Dana 28. studenoga 1952. otvoren je zatvoreni 16-metarski bazen Jadrana, smješten iza zgrade tadašnje „Slobodne Dalmacije“ (Stare Slobodne), izgrađen na ranijim temeljima predviđenima za robnu kuću Na-Ma, prema projektu arhitekta Hrvoja Katunarića, čime je Jadran dobio jedan od prvih zatvorenih plivačkih objekata u ovom dijelu Jugoslavije.
1954. Prvak Jugoslavije
Godine 1954. Vaterpolski klub Jadran Split osvojio je naslov prvaka Jugoslavije, potvrdivši svoju snagu u poslijeratnom razdoblju. U finalu je svladao dubrovački Jug, čime je još jednom potvrdio svoju važnu ulogu u vrhu jugoslavenskog vaterpola.
1957. Prvak Jugoslavije
Godine 1957. Vaterpolski klub Jadran Split osvojio je naslov prvaka Jugoslavije pobjedom nad splitskim Mornarom, čime je na najbolji način zaključio jedno od svojih uspješnijih razdoblja. Pedesete godine završile su još jednom vaterpolskom titulom, potvrđujući kontinuitet kvalitete i snage kluba u domaćem natjecanju. Iako je konkurencija u jugoslavenskom vaterpolu tijekom desetljeća bila sve jača, Jadran je ostao među vodećim momčadima. U širem kontekstu, klub je nakon Drugog svjetskog rata dominirao u najranijem poslijeratnom razdoblju, osvojivši sve vaterpolske naslove do 1949. godine, čime je postavio temelje svoje kasnije tradicije uspjeha.
1960 - 1970
1960. Prvak Jugoslavije
Godina 1960. zauzima posebno mjesto u povijesti VK Jadran, koji je osvajanjem naslova prvaka Jugoslavije potvrdio status jednog od najvećih vaterpolskih klubova u državi. U borbi za naslov iza sebe je ostavio Jadran iz Herceg Novog, tadašnjeg doprvaka, te stigao do devetog državnog prvenstva u klupskoj povijesti. Zanimljivo je da je upravo nakon tog trijumfa mladi Ivo Trumbić, koji je karijeru započeo kao vratar, izborio mjesto u jugoslavenskoj reprezentaciji i kasnije izrastao u jednog od najvećih vaterpolista koje je Split dao.
Crne šezdesete
Početkom 60 – tih Jadran više ne može konkurirati Partizanu (Beograd) i Mladosti (Zagreb) jer nema ni bazena, ni stipendija za vaterpoliste, ni fakulteta kakve imaju ovi veći gradovi. Samim time kontinentalci pomalo preuzimaju primat u plivanju i vaterpolu. Tih godina Jadran napuštaju Ivo Trumbić, Jakov Đoni, Ante Matošić, Dubravko Ježina, Toni Nardelli i Mišo Asić, a nastavlja se sa odlaskom Uroša Marovića i Ratka Rudića.
1966. Juniori Jadrana prvaci države
S Jadranom je krenulo nabolje kada je juniorska momčad, pod vodstvom trenera Ive Bučevića, postala 1966.g. državni prvak. U toj novoj generaciji igrali su: Petrović, Babić, Ratko Rudić, Goran Vrdoljak, Jakov Džoni, Jelaska, Boris Pogorelić, Miljenko Gaćina, Željko Šitić, Bužančić i Zekan.
1967. Titula prvaka zimskog prvenstva
Osvojena je titula zimskog državnog prvaka 1967.g. u Rijeci. Veliki obol ovom uspjehu dao je Toni Petrić, veliki sportski djelatnik i jedan od najboljih povjesničara sporta u kasnijim godinama.
1970 - 1980
1979. Mediteranske igre u Splitu
Sedamdesete i osamdesete godine nisu bile osobito plodno razdoblje za Jadran. Klub se suočavao s odlaskom kvalitetnih plivača, financijskim poteškoćama i kroničnim nedostatkom odgovarajuće infrastrukture, ponajprije zatvorenih bazena. Unatoč tome, Jadran su na površini održavali predani entuzijasti poput Zvone Barišića, Nike Tudora, Bere Markovića i predsjednika Borisa Pentića. U tom naizgled bezizlaznom razdoblju dogodio se važan preokret – Split je dobio organizaciju Mediteranskih igara 1979. godine, a s njima i dugo očekivane zatvorene bazene te druge moderne sportske objekte o kojima su generacije splitskih sportaša dotad mogle samo sanjati.
1980 - 1990
1987. Finale Jugoslavenskog vaterpolskog kupa
Vaterpolisti Jadrana vratili su se na staze stare slave pod vodstvom uspješnog trenera Brune Silića. Velik uspjeh ostvarili su plasmanom u finale Jugokupa, koje je odigrano u Kruševcu protiv beogradskog Partizana. Iako su poraženi rezultatom 10:7, sam ulazak u finale predstavljao je potvrdu povratka Jadrana među najbolje jugoslavenske momčadi. U toj generaciji posebno se istaknuo Mislav Bezmalinović, koji je kasnije izrastao u jednog od najboljih hrvatskih vaterpolista te 1988. godine u Seulu s reprezentacijom osvojio zlatnu olimpijsku medalju.
1990 - 2000
1990. "Koteks" Novi generalni sponzor Jadrana
Članovi uprave shvaćaju da od same ljubavi i privrženosti klubu nema puno sreće. Vaterpolo u drugim sredinama postaje profesionalan i ovisan o sponzorima i financijama. Uspostavlja se dobra suradnja sa firmom Koteks iz Splita kako bi se kvalitetno riješio problem društvenih prostorija s popratnim sadržajima neophodnim za viši standard, poput bazena, hotela, restorana, teretane i dr. Uz sve trebalo je ojačati i igrački kadar. Jadran dobiva novo ime “Jadran Koteks”
1991. Poslijednji prvak Jugoslavije
Početak devedesetih godina obilježili su politički prevrati i Domovinski rat, koji su uvelike utjecali na sport u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. U takvim okolnostima Jadran je 1991. godine ostvario još jedan veliki uspjeh osvojivši naslov prvaka Jugoslavije. U posljednjem prvenstvu zajedničke države Splićani su u odlučujućoj završnici svladali Mladost iz Zagreba i tako na najbolji mogući način zaključili jedno važno poglavlje klupske povijesti.
1992. Jadran Koteks europski prvak
Raspadom Jugoslavije i ratnim okolnostima koje su zahvatile Hrvatsku, Jadran je bio prisiljen svoje europske utakmice igrati daleko od Splita. Unatoč svim poteškoćama, klub je 1992. godine ostvario najveći uspjeh u svojoj povijesti osvojivši naslov prvaka Europe, a da pritom nije odigrao nijednu utakmicu pred domaćom publikom. Ovaj povijesni podvig ostvaren je pod vodstvom trenera Nevena Kovačevića, čija su upornost i predanost ostavili neizbrisiv trag u klupskoj povijesti. U šampionskoj momčadi nastupali su Anto Vasović, Dejan Savičević, Albert Pavlović, Renco Posinković, Renato Vrbičić, Ognjen Kržić, Mislav Bezmalinović, Albert Nardelli, Danko Duhović, Joško Kreković, Vladimir Moćan, Adrian Ježina, Mario Budimir i Ante Bratić. Dodatnu snagu momčadi dala su i dvojica vrhunskih hrvatskih reprezentativaca, Perica Bukić i Dubravko Šimenc, koje je zagrebačka Mladost ustupila Jadranu kako bi Splićani što spremniji ušli u borbu za naslov prvaka Europe.
1993. Jadran Koteks opet europski prvak
Uspjeh iz 1992. godine Jadranaši su ponovili i 1993., kada su u finalu ponovno slavili, ovaj put protiv zagrebačke Mladosti. Nakon poraza 7:8 u Zagrebu, Jadran je u uzvratu u Splitu pobijedio 6:4 nakon produžetaka i obranio naslov prvaka Europe.
